Title
Humanitet u dramama o Ifigeniji (Euripid, J. V. Gete. Velimir Lukić)
Creator
Todorović Vasić, Jelena, 1991-
CONOR:
22456935
Copyright date
2025
Object Links
Select license
Autorstvo-Nekomercijalno-Bez prerade 3.0 Srbija (CC BY-NC-ND 3.0)
License description
Dozvoljavate samo preuzimanje i distribuciju dela, ako/dok se pravilno naznačava ime autora, bez ikakvih promena dela i bez prava komercijalnog korišćenja dela. Ova licenca je najstroža CC licenca. Osnovni opis Licence: http://creativecommons.org/licenses/by-nc-nd/3.0/rs/deed.sr_LATN. Sadržaj ugovora u celini: http://creativecommons.org/licenses/by-nc-nd/3.0/rs/legalcode.sr-Latn
Language
Serbian
Cobiss-ID
Inventory ID
3867
Theses Type
Doktorska disertacija
description
Datum odbrane: 13.03.2026.
Other responsibilities
Academic Expertise
Društveno-humanističke nauke
University
Univerzitet u Kragujevcu
Faculty
Filološko-umetnički fakultet
Group
Odsek za filologiju
Alternative title
Humanity in dramas about Ifigenia (Euripid, J. W. Goethe, Velimir Lukic)
Publisher
[J. M. Todorović Vasić]
Format
274 lista
Abstract (sr)
Disertacija je zasnovana na komparativnoj analizi diskursa drama o Ifigeniji
(Euripidove drame Ifigenija u Aulidi i Ifigenija na Tauridi, Geteova Ifigenija u
Tavridi i Okamenjeno more Velimira Lukića). U Euripidovim tragedijama očigledan je
pomak u odnosu na Eshilovsku i Sofoklovsku tradiciju, što se prevashodno odnosi na
pitanja konstituisanja identiteta i čovekove egzistencije. Euripid ne menja mitski
predložak u značajnoj meri, ali ga prilagođava ili bira verziju koja je najpogodnija
prirodi njegove tragedije, ističući mane pojedinca ili društva u sprezi sa
božanstvima i religijom. Prvi postavlja hipoteze o razumu i čovečnosti kroz postupke
svojih lica izražavajući njihove misli i emocije kroz intrasubjekatske agone. Raspon
karaktera Ifigenije kod Euripida prevazilazi Eshilovu predstavu mučnog podnošenja
žrtvovanja i potpune objektivizacije, a svojim postupkom prihvatanja sudbine koju su joj
bogovi dodelili postaje subjekt sopstvenog stradanja i izrasta u ideal. Euripidova
Ifigenija na Tauridi u teorijskom smislu predstavlja primenu svih scenskih sredstava
i snagu karaktera u glavnom licu, što su karakteristike stvaralaštva ovog tragičara.
Uspostavljaju se opozicije ljudskog i božanskog principa, kolektivnog stava i ličnog
ubeđenja i delanja čoveka i volje bogova. Geteova Ifigenija u Tavridi nastaje na
Euripidovoj obradi mita, ali pokreće sasvim nova pitanja identiteta, humaniteta i
opoziciju domovine kao bliskog i poznatog i stranih entiteta. Drama koja predstavlja
majstorstvo u versifikacijskom i stilskom smislu na poseban način aktualizuje poznate
teme, preispitujući tradicionalna načela. Lice Geteove Ifigenije je u potpunosti
diferencirano od antičke prethodnice, ona je lice mere i poretka, čistog duha i
ljudskosti. Velimir Lukić piše pseudomit obrađujući dramu savremenog čoveka u licu
Ifigenije. Njegova Ifigenija je moderna žena kojoj je dat izbor i ona odlučuje o svojoj
sudbini, ona snagom svog karaktera i istrajnošću moralno-etičkih načela bira da bude
objekt zadovoljenja težnje drugih.
Drame o Ifigeniji su određene različitim problematikama žrtvovanja i
prihvatanja stradanja zarad bogova i njihove volje i čoveka i njegovog uspeha (Euripid),
6
zarad drugog i čitavog roda (J. V. Gete) ili zarad sebe i sopstvenog spasenja (Velimir
Lukić). Svako sporedno lice (u kontekstu Ifigenije kao glavnog lica) u dramama o
Ifigeniji se percipira samostalno i u saodnosu sa Ifigenijom. Uočeno je da u saodnosu
sa Ifigenijom dolazi do preobražaja ostalih lica, tj. da ona posreduje da bi do
preobražaja došlo (preobražaj može biti i progresivan i regresivan tako da izrasta u
plemeniti karakter ili da se razotkriva njegova suštinska tamna strana ličnosti). Lica
majke, oca, heroja Ahila, glasnika, kolektivnih lica biće izučavana komparativnom
analizom diskursa drama u kontekstu mita i sa namerom da se njihov humanitet preispita
i suoči sa Ifigenijinim.
Abstract (en)
This dissertation provides a comparative discourse analysis of plays about Iphigenia
(Euripides’ plays Iphigenia in Aulis and Iphigenia Among the Taurians, Goethe’s Iphigenia in
Tauris, and Petrified Sea by Velimir Lukić). In Euripides’ tragedies, there is a noticeable
departure from the traditions established by Aeschylus and Sophocles, primarily concerning
issues of identity formation and human existence. Euripides does not significantly alter the
mythological framework; however, he adapts it or chooses the version most suitable for the
nature of his tragedy, highlighting the flaws of the individual or society in contrast to the gods
and religion. He is the first to put forward the hypotheses about reason and humanity through the
actions of his characters, expressing their thoughts and emotions through intrasubjective agons.
The range of Iphigenia’s character in Euripides’ plays departs from Aeschylus’ portrayal of
painful sacrifice and complete objectification. By accepting the fate assigned to her by the gods,
she becomes the subject of her own suffering as well as an idealized figure. From a theoretical
perspective, Euripides’ Iphigenia Among the Taurians blends all theatrical devices with the
strength of character of the protagonist, which is typical of Euripides’ work. It also establishes
the following oppositions: (1) human versus divine principle; (2) collective attitude versus
personal conviction; and (3) the will of the gods versus human agency. Goethe’s Iphigenia in
Tauris is based on Euripides’ version of the myth, but it raises questions that are entirely new
and revolve around identity, humanity, and the opposition between homeland (familiar and
intimate) and foreign entities. This play, which is a masterpiece in terms of versification and
style, engages with familiar themes in a unique and modern way, reexamining traditional
principles. Goethe’s Iphigenia is distinctly different from her Attic predecessor, as she is the
embodiment of balance and order as well as purity and humanity. Velimir Lukić creates a
pseudo-myth in a contemporary drama about Iphigenia. His Iphigenia is a modern woman who is
granted the opportunity to choose and who is in control of her own destiny. Through the strength
of her character and steadfast adherence to her moral and ethical principles, she chooses to be the
object through which the desires of others are fulfilled.
8
The plays about Iphigenia are defined by their different treatment of sacrifice and the
acceptance of suffering: for the gods and their will or for humans and their success (Euripides),
for others and all of humanity (J. W. Goethe) or for oneself and one’s own salvation (Lukić).
Every secondary character in the plays about Iphigenia, seen as such in relation to her as the
central character, is portrayed both independently and in connection with Iphigenia. It has been
observed that other characters undergo a transformation through their interactions with Iphigenia.
She mediates these transformations, which can be progressive or regressive, revealing a noble
character or the inherent dark side of one’s personality. The characters of the mother, the father,
the hero Achilles, the messenger, and collective entities are examined through the lens of
comparative discourse analysis, within the context of the myth, and with the aim of evaluating
their humanity and comparing it with that of Iphigenia.
Authors Key words
drama, Euripid, J.V. Gete, Velimir Lukić, mit, humanitet, Ifigenija,
žrtva, žena
Authors Key words
drama, Euripides, J.W. Goethe, Velimir Lukić, myth, humanity, Iphigenia, sacrifice,
woman
Classification
821.14'02-2.09(043.3)
821.112.2-2.09 Goethe J. W.(043.3)
821.163.41-2.09 Lukić V.(043.3)
Subject
grčka književnost, nemačka književnost
Type
Tekst
Abstract (sr)
Disertacija je zasnovana na komparativnoj analizi diskursa drama o Ifigeniji
(Euripidove drame Ifigenija u Aulidi i Ifigenija na Tauridi, Geteova Ifigenija u
Tavridi i Okamenjeno more Velimira Lukića). U Euripidovim tragedijama očigledan je
pomak u odnosu na Eshilovsku i Sofoklovsku tradiciju, što se prevashodno odnosi na
pitanja konstituisanja identiteta i čovekove egzistencije. Euripid ne menja mitski
predložak u značajnoj meri, ali ga prilagođava ili bira verziju koja je najpogodnija
prirodi njegove tragedije, ističući mane pojedinca ili društva u sprezi sa
božanstvima i religijom. Prvi postavlja hipoteze o razumu i čovečnosti kroz postupke
svojih lica izražavajući njihove misli i emocije kroz intrasubjekatske agone. Raspon
karaktera Ifigenije kod Euripida prevazilazi Eshilovu predstavu mučnog podnošenja
žrtvovanja i potpune objektivizacije, a svojim postupkom prihvatanja sudbine koju su joj
bogovi dodelili postaje subjekt sopstvenog stradanja i izrasta u ideal. Euripidova
Ifigenija na Tauridi u teorijskom smislu predstavlja primenu svih scenskih sredstava
i snagu karaktera u glavnom licu, što su karakteristike stvaralaštva ovog tragičara.
Uspostavljaju se opozicije ljudskog i božanskog principa, kolektivnog stava i ličnog
ubeđenja i delanja čoveka i volje bogova. Geteova Ifigenija u Tavridi nastaje na
Euripidovoj obradi mita, ali pokreće sasvim nova pitanja identiteta, humaniteta i
opoziciju domovine kao bliskog i poznatog i stranih entiteta. Drama koja predstavlja
majstorstvo u versifikacijskom i stilskom smislu na poseban način aktualizuje poznate
teme, preispitujući tradicionalna načela. Lice Geteove Ifigenije je u potpunosti
diferencirano od antičke prethodnice, ona je lice mere i poretka, čistog duha i
ljudskosti. Velimir Lukić piše pseudomit obrađujući dramu savremenog čoveka u licu
Ifigenije. Njegova Ifigenija je moderna žena kojoj je dat izbor i ona odlučuje o svojoj
sudbini, ona snagom svog karaktera i istrajnošću moralno-etičkih načela bira da bude
objekt zadovoljenja težnje drugih.
Drame o Ifigeniji su određene različitim problematikama žrtvovanja i
prihvatanja stradanja zarad bogova i njihove volje i čoveka i njegovog uspeha (Euripid),
6
zarad drugog i čitavog roda (J. V. Gete) ili zarad sebe i sopstvenog spasenja (Velimir
Lukić). Svako sporedno lice (u kontekstu Ifigenije kao glavnog lica) u dramama o
Ifigeniji se percipira samostalno i u saodnosu sa Ifigenijom. Uočeno je da u saodnosu
sa Ifigenijom dolazi do preobražaja ostalih lica, tj. da ona posreduje da bi do
preobražaja došlo (preobražaj može biti i progresivan i regresivan tako da izrasta u
plemeniti karakter ili da se razotkriva njegova suštinska tamna strana ličnosti). Lica
majke, oca, heroja Ahila, glasnika, kolektivnih lica biće izučavana komparativnom
analizom diskursa drama u kontekstu mita i sa namerom da se njihov humanitet preispita
i suoči sa Ifigenijinim.
“Data exchange” service offers individual users metadata transfer in several different formats. Citation formats are offered for transfers in texts as for the transfer into internet pages. Citation formats include permanent links that guarantee access to cited sources. For use are commonly structured metadata schemes : Dublin Core xml and ETUB-MS xml, local adaptation of international ETD-MS scheme intended for use in academic documents.

