Title
Poetika samoubistva u prozi Ive Andrića i Miloša Crnjanskog
Creator
Radovanović, Đorđe, 1985-, 21783143
Copyright date
2021
Object Links
Select license
Autorstvo-Nekomercijalno-Bez prerade 3.0 Srbija (CC BY-NC-ND 3.0)
License description
Dozvoljavate samo preuzimanje i distribuciju dela, ako/dok se pravilno naznačava ime autora, bez ikakvih promena dela i bez prava komercijalnog korišćenja dela. Ova licenca je najstroža CC licenca. Osnovni opis Licence: http://creativecommons.org/licenses/by-nc-nd/3.0/rs/deed.sr_LATN. Sadržaj ugovora u celini: http://creativecommons.org/licenses/by-nc-nd/3.0/rs/legalcode.sr-Latn
Language
Serbian
Cobiss-ID
Inventory ID
D-3442
Theses Type
Doktorska disertacija
description
Datum odbrane: 30.06.2021.
Other responsibilities
mentor
Bošković, Dragan, 1970-, 13421415
član komisije
Jerkov, Aleksandar, 1960-, 12546151
član komisije
Nikolić, Časlav, 1983-, 13830759
član komisije
Delić, Jovan, 1949-, 12285543
Academic Expertise
Društveno-humanističke nauke
University
Univerzitet u Kragujevcu
Faculty
Filološko-umetnički fakultet
Alternative title
Poetics of suicide in prose of Ivo Andrić and Miloš Crnjanski
Publisher
[Đ. Radovanović]
Format
524 lista
Abstract (sr)
Osnovni predmet istraživanja u doktorskoj disertaciji Poetika samoubistva u
prozi Ive Andrića i Miloša Crnjanskog jeste prisustvo i važnost suicidalne poetike u proznim delima dvojice najznačajnijih srpskih pripovedača dvadesetog veka. Polazeći od kratkog istorijata samoubistva, od načina na koji su razumevani i postepeno formirani
različiti oblici suicidalnog znanja (simboličkog i ne-simboličkog) uputili smo se
onome trenutku u istoriji književnosti u kome modernost najpre usvaja suicidalnu
transcendenciju kao jednu od krucijalnih poetičkih mogućnosti da se izrazi novo
shvatanje metafizike kao transcendiranja humaniteta, ali je istovremeno i razgrađuje i
odbacuje, upisujući u nju vlastiti metapoetički nalog dvosmislenog bivanja u utesi (nadi)
i u smrti. U srpskoj književnosti, taj pokret ka afirmaciji suicidalnog nihilizma bio
je kratkog veka i daha i već nakon Prvog svetskog rata, sa usklađivanjem i sinhronizovanjem
poetičkih tokova u srpskoj i u evropskim književnostima, suicid se počinje posmatrati
ili na način groteksno-karikaturalne dekonstrukcije suicidalne želje ili se njegov
gubitak prikazuje smeranim simboličkim građenjem narativa oko neosvešćene ili
nemoguće metafizike suicidalnog. Crnjanski i Andrić, u tom smislu, polaze od sasvim
različitih pristupa samoubistvu. Crnjanskovoj ironijsko-grotesknoj, čak komičnoj
stilizaciji raznorodnih suicidalnih situacija u Maski i u Pričama o muškom,
suprotstavlja se dovršeni sumatraistički model poetike u Dnevniku o Čarnojeviću. Sa
druge strane, Andrić će, u „Mustafi Madžaru”, najpre osvestiti prostor suicidalne želje,
ali će svom junaku taj prostor učiniti nedostupnim, ostavljajući ga u užasu i traumi
želje koja želi želju, koju ne može da pozna, da bi zatim, u brojnim pripovetkama, nadalje
razvijao i razgranavao ovaj motiv, počev od, u poetici samoubistva već prepoznatog i od
Šekspira nadalje stalno prisutnog, ofelijinog kompleksa, preko nerazjašnjenih
samoubistava i pojave istražnog diskursa (u „Anikinim vremenima” i Travničkoj
hronici), pa sve do suicidalnog zahteva za prisvajanjem koji vodi u zločin destrukcije i
samodestrukcije („Olujaci”, Omerpaša Latas). Međutim, ako se dva autora razlikuju na
svojim počecima, njihovo se pripovedanje zakonomerno sliva i međusobno reflektuje na
izmaku epohe. U Crnjanskovoj Drugoj knjizi Seoba i Romanu o Londonu, simbolički tretman
suicida gotovo je identičan kao u Andrićevoj Travničkoj hronici i Prokletoj avliji.
Konačno odbačenom zahtevu za identitarnim utemeljenjem junaka u svojevoljnoj smrti, u
Travničkoj hronici i Drugoj knjizi Seoba, sleduje njihov nestanak, kao nestanak
modernističke poetike i metafizike, eksplicitno ili implicitno vezan za junakov
suicidalni status, u Prokletoj avliji i Romanu o Londonu.
Cilj teze bio je ne samo da se uspostavi veza, u sličnostima i razlikama unutar
dvaju suicidalnih poetika, već i da se na primerima onih dela koja sačinjavaju glavni deo
opusa Ive Andrića i Miloša Crnjanskog, pokaže da ih je moguće tumačiti sa stanovišta
jednog kulturološko-poetičkog fenomena koji nije tek jedan od motiva prisutnih u
njihovoj prozi, koliko noseća simbolička struktura na osnovu koje se može vršiti
hermenutička valorizacija svakog modernističkog opusa. Modernistička poetika jeste
suicidalna poetika i ako postoji distinktivno svojstvo prema kome se formira razlika
modernizma u odnosu na poetičke pristupe i epohe koje mu prethode, onda je to svakako
samoubistvo. Samoubistvu kao razlici i samoubistvu kao gubitku bilo je, međutim,
neophodno pristupiti putem teorijskog modela koji ima mogućnosti da tu razliku i taj
gubitak osvesti. Naime, tek je poststrukturalističkoj filozofiji i
poststruktuarlističkoj psihoanalizi pošlo za rukom da izvrši „prespajanje” i
premošćenje dvaju do tada „zavađenih” diskursa – diskursa suicidalnog znanja i diskursa
suicidalne književnosti. Otuda je i izbor metodološkog aparata kojim će se tumačiti i
rasvetaljavati problem suicidalnosti u modernističkoj poetici Andrića i Crnjanskog
prirodno i (jedino) logično vodio ka poststrukturalizmu, jer, i kao nemogući
(nedostižni) transcendent i kao poetički katalizator koji ukazuje na razgradnju
drugačijih modernističkih metanarativa, samoubistvo je, u književnosti modernizma, pre
svega i iznad svega – razlika.
Abstract (en)
The principal object of doctoral dissertation Poetics of suicide in prose of Miloš Crnjanski and Ivo Andrić is to analyze presentness and importance of the poetics of suicide in prose works written by two of the most significant Serbian novelist in twentiteth century. Starting this research with a brief history of suicide, mentioning the ways in which suicide was understood throughout the time and constituted as knowledge (symbolic or non-simbolyc) we made our way to a crucial
moment in history of literature when literary modernism, at first, accepts the possibility of
transcedence through suicide, as one of its most important poetical strongpoints for human
metaphysics to be expressed, but, at the same time, it also rejects and disintegrates that
transcendence, proclaiming the paradox of the same-time being in death and in (metaphysical)
condolence as the base of modernist literature. In Serbian literature, that move towards affirmation
of suicide nihilism didn’t last long and by the end of World War One Serbian literature is already
synchornized with literary movements in european and world literature, so writing of suicide
changes and takes differnet forms. It is either grotesquely or ironically deconstructed in its former
demand or it is recognized in its metaphysical impossibility and symbolic narrative is structuring
itself as the impossible desire to reach transcendence through suicide. Starting to wite in the
afterwar years Crnjanski and Andrić represent two completely different approaches to the poetics
of suicide. In some of Crnjanski’s early works, like in his play The Mask or in collection of stories
Stroies abut Men, the view on suicide is ironically-grotesque or even comical, because Crnjanski
wants to create his poetics of sumatraism (in his first novel The Journal of Čarnojević) through
metaphysics opposite from the one that affirmates suicide, while in Andrić’s early works, like in
his story „Mustafa Madžar”, poetics of suicide is created as the impossible hero’s search to awake
his own sence of meaningful death. Andrić does not reject suicidal metaphysics but he makes it
impossible to know, so the hero only wishes something that would get him out of his trauma but
he dosen’t kknow what he is wishing for. In later Andrić’s stories this motif is completely
developed with many differnet ranges of suicidal poetics, from the Ophelia’complex, shakesperean
theme in modernist reinterpretation, through the unsolved crimes that could be suicides and
through forming an investigation discourse around theese cases („Anika’s Times”, The Days of
the Consuls), to the suicidal demand of appropriating something or someone which leads to
destruction or self destruciton. („Olujacs”, Omerpaša Latas). Howevere, if theese two writers
show great differencies in their early works, they are closing to each other as the epoch of
modernism comes to its end. Symbolic treatment of suicide in Crnjanski’s Second book of
Migrations or in A Novel about London is almost identical as in Andrić’s The Days of the Consuls
and The Damned Yard. Final rejection of heroe’s suicidal demand to reach his identity through
willingful self destruction, in Second book of Migrations and in The Days of the Consuls, leads us
to heroes dissapearing in The Damned Yard and in A Novel about London, and the disappereance
of theese heores marks also the future (and near) dissapereance of modernist poetics and
metaphysics, expicitly or implicitly related to the hero’s suicidal status.
The aim of this thesis was not just to establish relations, internal or external, between theese
two modernist writers and their poetics, but to show that it is possible to interpret main works of
theese writers form the aspect of a cultural and poetical phenomenon that is not just one of the
motifs present in their prose, but it is a crusial symbolic structure throughout which any opus in
literary modernism could be hermeneutically valorized. Poetics of modernism is a poetics of
suicide and if there is any distincive characteristic that forms the difference between modernism
and other epochs of literature, than it mus be the suicide (poetics of suicide). As poetics of loss
and poetics of difference, suicide demands to be analyzed through a theoretical method which can
be conscious about theese losses and differences. Only in poststrucutral philosophy and in
poststructural psychoanalysis it became possible to make connection between two realms sharply
separated before poststructuralism – realm of suicidal knowledge and relam of poetics of suicide.
Because of that, it was only natural and only logical to analyze problem of suicide in Crnjanski’s
and Andrić’s prose by using the poststructuralist methodology. No matter if we are interpreting
suicide as an impossible transcendence or as a poetic catalyst which implies that all the other
metanarratives of modernism are also deconstructed, suicide, in modern literature, is, above all – a difference.
Authors Key words
Ivo Andrić, Miloš Crnjanski, samoubistvo, modernizam,
poststrukturalizam, identitet, smrt, gubitak, razlika, metafizika
Authors Key words
Ivo Andrić, Miloš Crnjanski, suicide, modernism, poststructuralism, identity,
death, loss, difference, metaphysics
Classification
821.163.41-3.09 Andrić I.(043.3)
821.163.41-3.09 Crnjanski M.(043.3)
Type
Tekst
Abstract (sr)
Osnovni predmet istraživanja u doktorskoj disertaciji Poetika samoubistva u
prozi Ive Andrića i Miloša Crnjanskog jeste prisustvo i važnost suicidalne poetike u proznim delima dvojice najznačajnijih srpskih pripovedača dvadesetog veka. Polazeći od kratkog istorijata samoubistva, od načina na koji su razumevani i postepeno formirani
različiti oblici suicidalnog znanja (simboličkog i ne-simboličkog) uputili smo se
onome trenutku u istoriji književnosti u kome modernost najpre usvaja suicidalnu
transcendenciju kao jednu od krucijalnih poetičkih mogućnosti da se izrazi novo
shvatanje metafizike kao transcendiranja humaniteta, ali je istovremeno i razgrađuje i
odbacuje, upisujući u nju vlastiti metapoetički nalog dvosmislenog bivanja u utesi (nadi)
i u smrti. U srpskoj književnosti, taj pokret ka afirmaciji suicidalnog nihilizma bio
je kratkog veka i daha i već nakon Prvog svetskog rata, sa usklađivanjem i sinhronizovanjem
poetičkih tokova u srpskoj i u evropskim književnostima, suicid se počinje posmatrati
ili na način groteksno-karikaturalne dekonstrukcije suicidalne želje ili se njegov
gubitak prikazuje smeranim simboličkim građenjem narativa oko neosvešćene ili
nemoguće metafizike suicidalnog. Crnjanski i Andrić, u tom smislu, polaze od sasvim
različitih pristupa samoubistvu. Crnjanskovoj ironijsko-grotesknoj, čak komičnoj
stilizaciji raznorodnih suicidalnih situacija u Maski i u Pričama o muškom,
suprotstavlja se dovršeni sumatraistički model poetike u Dnevniku o Čarnojeviću. Sa
druge strane, Andrić će, u „Mustafi Madžaru”, najpre osvestiti prostor suicidalne želje,
ali će svom junaku taj prostor učiniti nedostupnim, ostavljajući ga u užasu i traumi
želje koja želi želju, koju ne može da pozna, da bi zatim, u brojnim pripovetkama, nadalje
razvijao i razgranavao ovaj motiv, počev od, u poetici samoubistva već prepoznatog i od
Šekspira nadalje stalno prisutnog, ofelijinog kompleksa, preko nerazjašnjenih
samoubistava i pojave istražnog diskursa (u „Anikinim vremenima” i Travničkoj
hronici), pa sve do suicidalnog zahteva za prisvajanjem koji vodi u zločin destrukcije i
samodestrukcije („Olujaci”, Omerpaša Latas). Međutim, ako se dva autora razlikuju na
svojim počecima, njihovo se pripovedanje zakonomerno sliva i međusobno reflektuje na
izmaku epohe. U Crnjanskovoj Drugoj knjizi Seoba i Romanu o Londonu, simbolički tretman
suicida gotovo je identičan kao u Andrićevoj Travničkoj hronici i Prokletoj avliji.
Konačno odbačenom zahtevu za identitarnim utemeljenjem junaka u svojevoljnoj smrti, u
Travničkoj hronici i Drugoj knjizi Seoba, sleduje njihov nestanak, kao nestanak
modernističke poetike i metafizike, eksplicitno ili implicitno vezan za junakov
suicidalni status, u Prokletoj avliji i Romanu o Londonu.
Cilj teze bio je ne samo da se uspostavi veza, u sličnostima i razlikama unutar
dvaju suicidalnih poetika, već i da se na primerima onih dela koja sačinjavaju glavni deo
opusa Ive Andrića i Miloša Crnjanskog, pokaže da ih je moguće tumačiti sa stanovišta
jednog kulturološko-poetičkog fenomena koji nije tek jedan od motiva prisutnih u
njihovoj prozi, koliko noseća simbolička struktura na osnovu koje se može vršiti
hermenutička valorizacija svakog modernističkog opusa. Modernistička poetika jeste
suicidalna poetika i ako postoji distinktivno svojstvo prema kome se formira razlika
modernizma u odnosu na poetičke pristupe i epohe koje mu prethode, onda je to svakako
samoubistvo. Samoubistvu kao razlici i samoubistvu kao gubitku bilo je, međutim,
neophodno pristupiti putem teorijskog modela koji ima mogućnosti da tu razliku i taj
gubitak osvesti. Naime, tek je poststrukturalističkoj filozofiji i
poststruktuarlističkoj psihoanalizi pošlo za rukom da izvrši „prespajanje” i
premošćenje dvaju do tada „zavađenih” diskursa – diskursa suicidalnog znanja i diskursa
suicidalne književnosti. Otuda je i izbor metodološkog aparata kojim će se tumačiti i
rasvetaljavati problem suicidalnosti u modernističkoj poetici Andrića i Crnjanskog
prirodno i (jedino) logično vodio ka poststrukturalizmu, jer, i kao nemogući
(nedostižni) transcendent i kao poetički katalizator koji ukazuje na razgradnju
drugačijih modernističkih metanarativa, samoubistvo je, u književnosti modernizma, pre
svega i iznad svega – razlika.
“Data exchange” service offers individual users metadata transfer in several different formats. Citation formats are offered for transfers in texts as for the transfer into internet pages. Citation formats include permanent links that guarantee access to cited sources. For use are commonly structured metadata schemes : Dublin Core xml and ETUB-MS xml, local adaptation of international ETD-MS scheme intended for use in academic documents.