Title
Trauma i sećanje u prozi Kazua Išigura
Creator
Matović, Tijana, 1988-, 17068647
Copyright date
2020
Object Links
Select license
Autorstvo-Nekomercijalno-Bez prerade 3.0 Srbija (CC BY-NC-ND 3.0)
License description
Dozvoljavate samo preuzimanje i distribuciju dela, ako/dok se pravilno naznačava ime autora, bez ikakvih promena dela i bez prava komercijalnog korišćenja dela. Ova licenca je najstroža CC licenca. Osnovni opis Licence: http://creativecommons.org/licenses/by-nc-nd/3.0/rs/deed.sr_LATN. Sadržaj ugovora u celini: http://creativecommons.org/licenses/by-nc-nd/3.0/rs/legalcode.sr-Latn
Language
Serbian
Cobiss-ID
Inventory ID
D-3363
Theses Type
Doktorska disertacija
description
Datum odbrane: 26.06.2020.
Other responsibilities
mentor
Bubanja, Nikola, 1978-, 13511271
član komisije
Paunović, Zoran, 1962-, 13244775
član komisije
Bošković, Dragan, 1970-, 13421415
član komisije
Lojanica, Marija, 1979-, 13512551
Academic Expertise
Društveno-humanističke nauke
University
Univerzitet u Kragujevcu
Faculty
Filološko-umetnički fakultet
Alternative title
Trauma and memory in the works of Kazuo Ishiguro
Format
417 listova
Abstract (sr)
Predmet istraživanja u ovoj disertaciji su idejno-tematske, strukturnonarativne i ideološko-žanrovske figuracije fenomena traume i sećanja u romanesknom opusu savremenog britanskog pisca Kazua Išigura, koji obuhvata
njegovih sedam objavljenih romana: Bledi obrisi brda (1982), Slikar prolaznog sveta (1986), Ostaci dana (1989), Bez utehe (1995), Kad smo bili siročad (2000), Ne daj mi nikada da odem (2005) i Zakopani džin (2015). U disertaciji smo primenili načelno interdisciplinarni teorijski model, koji uspostavlja veze između savremenih
kulturoloških teorija sećanja i teorija traume, kao i postavki poststrukturalizma i
poststrukturalističke psihoanalize, a primenom analitičko-sintetičke,
hermeneutičke i dekonstruktivističke metode. Originalni doprinos ove disertacije
ogleda se u reviziji deskriptivnog tumačenja Išigurovog opusa, primeni
jedinstvenog teorijskog modela usklađenog sa autentičnim propozicijama njegove
proze i pozicioniranju njegovog poslednjeg romana naspram prethodnih, budući da
Zakopani džin nije bio predmet sintetičke obrade, a da predstavlja odstupanje od
Išigurove sklonosti ka pripovednom glasu u prvom licu.
Osnovna teza koju smo u disertaciji razmatrali jeste da specifičnost
Išigurove poetike počiva u metaforičkom oblikovanju i ironijskom podrivanju
postojanosti narativnog identiteta protagoniste i žanrovskih postavki koje
oblikuju svet fikcije, te ukazivanju na konstruisanost procesa sećanja, koji je kao
konfigurativni proces uslovljen retroaktivno koncipiranom traumom. U
disertaciji osporavamo tumačenje Išigurove proze kao oblika istoriografske ili
etničke fikcije, za koju bi bila relevantna ekstraliterarna analiza, već narativni
ili fokalizovani glas tumačimo naspram sveta fikcije konkretnog romana.
Predložili smo i da sučeljavanje društveno-istorijskih poredaka u Išigurovim
romanima za cilj nema mimetički realizam, već formiranje konteksta u kome bi
dinamika konfigurativnih procesa sećanja njegovih protagonista, zbog naznačenog
traumatičnog diskontinuiteta između simboličkih paradigmi, morala
retrospektivno posredovati između tih paradigmi.
Proistekli uvidi iz analitičkog dela disertacije potvrdili su
postmodernističke odlike Išigurove proze, uočene u njegovom nepoverenju prema
žanrovsko-ideološkim metanarativima, privilegovanju perspektivizma narativnog
glasa i uporednoj dekonstrukciji subjektivnosti, koja proističe iz diskontinuiteta
između idealistički i normativno konfigurisanog narativnog identiteta
protagoniste. Dekonstruisanje subjektivnosti u Išigurovim romanima upućuje na
procese sećanja kao na metaforički-konstruktivne, konfigurativne procese, koji
nemaju autohtono uporište, dok se mapiranje traume ispostavlja kao ključ za tumačenje
ironije u Išigurovoj prozi, koja je sprovedena putem ontološke nepouzdanosti
narativnog glasa, putem podrivanja hronologije sižea, ali i putem podrivanja žanra,
kao ideološke strukture, koja nije eksterna forma u odnosu na narativni glas, već
usklađena sa strukturom narativnog identiteta protagoniste. Sa druge strane,
privilegovanje ontološke, postmodernističke problematike, u Išigurovoj fikciji
je kontinuirano suočeno sa kreativnom dinamikom konfigurativnih procesa
individualnog i kolektivnog sećanja, koji sadrže potencijal za proizvodnju i
stabilizaciju smisla i koji su, kao takvi, dostupni njegovim protagonistima za
konfiguraciju sopstvenih identiteta, premda se ta konfiguracija ispostavlja kao
zavisna i od žanrovsko-ideoloških naloga i od idealizacija usklađenih sa
subjektivnom željom, koja se formira ne samo naspram konkretnog simboličkog
poretka, već i naspram sablasne traume.
Abstract (en)
The aim of this dissertation is to analyse ideas, themes, narrative structures, and genre ideology, related to the phenomena of trauma and memory, within the novelistic oeuvre of contemporary British author Kazuo Ishiguro, which encompasses his seven published novels to date: A Pale View of Hills (1982), An Artist of the Floating World (1986), The Remains of
the Day (1989), The Unconsoled (1995), When We Were Orphans (2000), Never Let Me Go
(2005), and The Buried Giant (2015). The methodology used in this dissertation employs a
broadly conceived, interdisciplinary theoretical model, which connects contemporary cultural
theories of memory and theories of trauma to poststructuralist and psychoanalytic thought,
along with the application of analytic, synthetic, hermeneutic and deconstructive methods.
The original contribution of this dissertation lies in the revision of a predominantly
descriptive interpretation of Ishiguro’s oeuvre, in the application of a unique theoretical
model conceived to meet the authentic propositions of Ishiguro’s prose, and in the placing of
his last novel, The Buried Giant, within the overall critical framework, given that, on account
of its recent publication date and a divergence regarding narrative voice, it has not been
synthetically integrated with his previous novels.
The main thesis explored in this dissertation states that the specificity of Ishiguro’s
poetics lies in the metaphorical treatment and ironic subversion both of his protagonists’
narrative identities as supposedly stable and of the propositions of genre, which shape the
fictional worlds of his novels. This thesis points to the processes of memory as constructed
and to their configurations as conditioned by the retroactively conceived trauma. The aim of
this dissertation was also to disprove critical interpretations of Ishiguro’s prose as
historiographic or ethnic fiction, along with an extraliterary analysis of it as such, in order to
interpret the narrative or focalized voices of his protagonists within the confines of a specific
world of fiction. The dissertation suggests that the confrontation of different socio-historical
circumstances in Ishiguro’s novels does not aim at mimetic realism, but provides the context
within which the dynamics of his protagonists’ configurative memory processes, on account
of the traumatic discrepancy between the mentioned symbolic orders, require a retrospective
mediation between them.
The conclusions reached in the analytic part of the dissertation confirm the
postmodernist framework of Ishiguro’s prose, as demonstrated through his incredulity toward
the ideological metanarratives conceived as specific genres, through an emphasis on
perspectivism regarding narrative voice, and through a parallel deconstruction of subjectivity,
stemming from the discontinuity between the idealistically and normatively configured
narrative identities of his protagonists. The deconstruction of subjectivity in Ishiguro’s novels
reveals memory processes as metaphorically constructed and configurative, without an
autochthone foundation, while the mapping of trauma is interpreted as interlinked with irony,
carried out via the ontological unreliability of the narrative voice, via the subversion of the
chronology of the plot, and via the subversion of genre, as an ideological structure, which is
not an external form in reference to the narrative voice, but conditioning for and conditioned
by the protagonists’ narrative identities. On the other hand, the privileging of the ontological,
postmodernist issues in Ishiguro’s works is continually placed in confrontation with the
creative dynamics of the configurative processes of individual and collective memory, which
can produce and stabilize meaning, and which are, as such, available for identity
construction, although that construction is dependent on both the ideological demands of the
genre and the idealizations interlinked with subjective desire, formed not only in reference to
the symbolic order, but also with respect to the spectrality of trauma.
Authors Key words
Kazuo Išiguro, trauma, sećanje, roman, žanr, narativni
identitet, (re)konfiguracija, alteritet, poststrukturalizam, psihoanaliza
Authors Key words
Kazuo Ishiguro, trauma, memory, novel, genre, narrative identity,
(re)configuration, alterity, poststructuralism, psychoanalysis
Classification
821.111-31.09 Ishinger K.(043.3)
Type
Tekst
Abstract (sr)
Predmet istraživanja u ovoj disertaciji su idejno-tematske, strukturnonarativne i ideološko-žanrovske figuracije fenomena traume i sećanja u romanesknom opusu savremenog britanskog pisca Kazua Išigura, koji obuhvata
njegovih sedam objavljenih romana: Bledi obrisi brda (1982), Slikar prolaznog sveta (1986), Ostaci dana (1989), Bez utehe (1995), Kad smo bili siročad (2000), Ne daj mi nikada da odem (2005) i Zakopani džin (2015). U disertaciji smo primenili načelno interdisciplinarni teorijski model, koji uspostavlja veze između savremenih
kulturoloških teorija sećanja i teorija traume, kao i postavki poststrukturalizma i
poststrukturalističke psihoanalize, a primenom analitičko-sintetičke,
hermeneutičke i dekonstruktivističke metode. Originalni doprinos ove disertacije
ogleda se u reviziji deskriptivnog tumačenja Išigurovog opusa, primeni
jedinstvenog teorijskog modela usklađenog sa autentičnim propozicijama njegove
proze i pozicioniranju njegovog poslednjeg romana naspram prethodnih, budući da
Zakopani džin nije bio predmet sintetičke obrade, a da predstavlja odstupanje od
Išigurove sklonosti ka pripovednom glasu u prvom licu.
Osnovna teza koju smo u disertaciji razmatrali jeste da specifičnost
Išigurove poetike počiva u metaforičkom oblikovanju i ironijskom podrivanju
postojanosti narativnog identiteta protagoniste i žanrovskih postavki koje
oblikuju svet fikcije, te ukazivanju na konstruisanost procesa sećanja, koji je kao
konfigurativni proces uslovljen retroaktivno koncipiranom traumom. U
disertaciji osporavamo tumačenje Išigurove proze kao oblika istoriografske ili
etničke fikcije, za koju bi bila relevantna ekstraliterarna analiza, već narativni
ili fokalizovani glas tumačimo naspram sveta fikcije konkretnog romana.
Predložili smo i da sučeljavanje društveno-istorijskih poredaka u Išigurovim
romanima za cilj nema mimetički realizam, već formiranje konteksta u kome bi
dinamika konfigurativnih procesa sećanja njegovih protagonista, zbog naznačenog
traumatičnog diskontinuiteta između simboličkih paradigmi, morala
retrospektivno posredovati između tih paradigmi.
Proistekli uvidi iz analitičkog dela disertacije potvrdili su
postmodernističke odlike Išigurove proze, uočene u njegovom nepoverenju prema
žanrovsko-ideološkim metanarativima, privilegovanju perspektivizma narativnog
glasa i uporednoj dekonstrukciji subjektivnosti, koja proističe iz diskontinuiteta
između idealistički i normativno konfigurisanog narativnog identiteta
protagoniste. Dekonstruisanje subjektivnosti u Išigurovim romanima upućuje na
procese sećanja kao na metaforički-konstruktivne, konfigurativne procese, koji
nemaju autohtono uporište, dok se mapiranje traume ispostavlja kao ključ za tumačenje
ironije u Išigurovoj prozi, koja je sprovedena putem ontološke nepouzdanosti
narativnog glasa, putem podrivanja hronologije sižea, ali i putem podrivanja žanra,
kao ideološke strukture, koja nije eksterna forma u odnosu na narativni glas, već
usklađena sa strukturom narativnog identiteta protagoniste. Sa druge strane,
privilegovanje ontološke, postmodernističke problematike, u Išigurovoj fikciji
je kontinuirano suočeno sa kreativnom dinamikom konfigurativnih procesa
individualnog i kolektivnog sećanja, koji sadrže potencijal za proizvodnju i
stabilizaciju smisla i koji su, kao takvi, dostupni njegovim protagonistima za
konfiguraciju sopstvenih identiteta, premda se ta konfiguracija ispostavlja kao
zavisna i od žanrovsko-ideoloških naloga i od idealizacija usklađenih sa
subjektivnom željom, koja se formira ne samo naspram konkretnog simboličkog
poretka, već i naspram sablasne traume.
“Data exchange” service offers individual users metadata transfer in several different formats. Citation formats are offered for transfers in texts as for the transfer into internet pages. Citation formats include permanent links that guarantee access to cited sources. For use are commonly structured metadata schemes : Dublin Core xml and ETUB-MS xml, local adaptation of international ETD-MS scheme intended for use in academic documents.