Title
Ispitivanje mogućnosti korišćenja nanočestica TiO2 kao nosača za ciljanu i kontrolisanu dostavu lekova na bazi kompleksa prelaznih metala
Creator
Nešić, Maja D.
Copyright date
2018
Object Links
Select license
Autorstvo-Nekomercijalno-Bez prerade 3.0 Srbija (CC BY-NC-ND 3.0)
License description
Dozvoljavate samo preuzimanje i distribuciju dela, ako/dok se pravilno naznačava ime autora, bez ikakvih promena dela i bez prava komercijalnog korišćenja dela. Ova licenca je najstroža CC licenca. Osnovni opis Licence: http://creativecommons.org/licenses/by-nc-nd/3.0/rs/deed.sr_LATN. Sadržaj ugovora u celini: http://creativecommons.org/licenses/by-nc-nd/3.0/rs/legalcode.sr-Latn
Language
Serbian
Cobiss-ID
Inventory ID
D-3215
Theses Type
Doktorska disertacija
description
Datum odbrane: 28.09.2018.
Other responsibilities
mentor
Petković, Marijana.
predsednik komisije
Stepić, Milutin.
član komisije
Trifunović, Srećko, 1954-
član komisije
Radoičić, Marija.
član komisije
Šaponjić, Zoran.
član komisije
Petrović, Biljana, 1970-
Academic Expertise
Prirodno-matematičke nauke
Academic Title
-
University
Univerzitet u Kragujevcu
Faculty
Prirodno-matematički fakultet
Format
122 lista
Abstract (sr)
Sinteza i primena kompleksa prelaznih metala u lečenju kancera je predmet
istraživanja velikog broja naučnika. Potreba za razvojem novih citostatika
proizilazi iz želje da se prevaziđu nedostaci već postojećih, kao što su
rezistencija, toksičnost i uzak terapeutski opseg (aktivnost protiv malog broja tipova tumora). Tako se pored kompleksa platine, i dalje najčešće korišćenih citostatika u kliničkoj praksi, razvila čitava serija novih kompleksa redizajniranjem već postojećih izmenom liganada i/ili izmenom centralnog metalnog jona. Posebno su se izdvojili kompleksi rutenijuma zbog manje toksičnosti, aktivnosti na metastazama i tumorima na kojima su dotadašnji citostatici bili
neaktivni, a neki od njih su pokazali aktivnost tek kada se ozrače svetlošću
odgovarajuće talasne dužine i potencijal za primenu u fotodinamičkoj terapiji.
Uprkos razvoju novih generacija citostatika s poboljšanim karakteristikama, kao
problem ostaje kontrola postizanja maksimalne koncentracije leka u tumorskom
tkivu. Na putu do ciljnog, tumorskog tkiva i ciljnih biomolekula, lek interaguje i s
brojnim drugim biomolekulima što za posledicu može imati toksičnost, pojavu
rezistencije, inaktivaciju leka i smanjenje njegove efektivne koncentracije na
željenom mestu dejstva. Potreba za prevazilaženjem ovog problema dovela je do brzog
razvoja nosača za lekove. Njihova uloga je da vežu ili inkapsuliraju lek, nose ga do
tumorskog tkiva sprečavajući njegovu interakciju s okolnim biomolekulima i zatim
ga otpuste, aktivnim ili pasivnim mehanizmom, u ciljnom tumorskom tkivu. Cilj
upotrebe ovakvih sistema je smanjenje štetnog dejstva leka na zdravo tkivo, mogućnost
kontrole doziranja leka tj. postizanje njegove optimalne koncentracije u tumorskom
tkivu, a samim tim i postizanje veće efikasnosti terapije.
Nosači koji se testiraju za mogućnost primene u kontrolisanoj i ciljanoj dostavi
medikamenata su uglavnom na bazi organskih i neorganskih nanomaterijala, međutim
mali broj njih je u kliničkoj upotrebi (lipozomi i polimerni nanomaterijali). U
fazi ispitivanja su mnogobrojni nosači koji reaguju na stimulanse kao što su pH
sredine, ultrazvuk, temperatura i svetlost. U novijim istraživanjima veliku pažnju
kao nosači za lekove zauzimaju nanočestice TiO2 zbog svoje biokompatibilnosti,
fotoaktivnosti, dostupnosti i mogućnosti modifikacije površine.
Abstract (en)
A significantly rising interest in the design and use of metal complexes for cancer treatment is currently observed in the area of scientific inquiry. There has been a growing demand for development and improvement of metal-based compounds used in routine clinical practice in order to overcome disadvantages and limitations such as resistance, toxicity and narrow
spectrum of activity (activity against a small number of tumor types). Beside platinum complexes, the leading agents in clinical use, many more metal-based compounds have been synthesized by redesigning the existing chemical structure through ligand substitution and/or central metal ion switching. Among them ruthenium complexes have been investigated as one of the most promising candidates because they shown less toxicity, significant activity
against cancer metastases, and activity on tumors that were resistant to a variety of standard chemotherapeutic agents. Moreover, some of them are light sensitive drugs i.e. their functions is triggered once they are activated by light of a specific wavelength which make them promising candidates for photodynamic therapy.
Despite fast development of new generation of cytostatics with better characteristics, there are still areas where substantial improvements need to be made. One such area is achievement of a maximum concentration of the drug on tumor site. Once the drug enters the systemic circulation, it could face a number of challenges. Drug could react with nontarget biomolecules on its way to target biomolecules in tumor tissue which could cause
severe side effects such as toxicity, resistance, inactivation of the drug and reduction of its effective concentration at the target tumor site. One way to solve these problems is the development of drug delivery systems which consist of drug and drug carrier. Role of drug carriers is to bind or encapsulate the drug, prevent its interaction with non-target
biomolecules, to carry the drug to the target tumor tissue and then release it with active or
passive mechanism. The main advantages of using drug delivery systems are reduction of
side effects of drug onto the healthy tissue, dosage control, optimal concentration of drug in
the tumor tissue, and more effective treatment which could improve outcome of therapy.
Many organic and inorganic nanoparticles have been tested as drug carriers, but just few of
them are in clinical use (liposomes and polymers). In recent years smart nanosystems for
targeted drug delivery that respond to various stimuli including pH, ultrasound, temperature
and light irradiation are in the center of many investigations.
Classification
615.015.14;
546
Subject
Nanočestice - Primena
Subject
Lekovi - Izrada
Type
Tekst
Abstract (sr)
Sinteza i primena kompleksa prelaznih metala u lečenju kancera je predmet
istraživanja velikog broja naučnika. Potreba za razvojem novih citostatika
proizilazi iz želje da se prevaziđu nedostaci već postojećih, kao što su
rezistencija, toksičnost i uzak terapeutski opseg (aktivnost protiv malog broja tipova tumora). Tako se pored kompleksa platine, i dalje najčešće korišćenih citostatika u kliničkoj praksi, razvila čitava serija novih kompleksa redizajniranjem već postojećih izmenom liganada i/ili izmenom centralnog metalnog jona. Posebno su se izdvojili kompleksi rutenijuma zbog manje toksičnosti, aktivnosti na metastazama i tumorima na kojima su dotadašnji citostatici bili
neaktivni, a neki od njih su pokazali aktivnost tek kada se ozrače svetlošću
odgovarajuće talasne dužine i potencijal za primenu u fotodinamičkoj terapiji.
Uprkos razvoju novih generacija citostatika s poboljšanim karakteristikama, kao
problem ostaje kontrola postizanja maksimalne koncentracije leka u tumorskom
tkivu. Na putu do ciljnog, tumorskog tkiva i ciljnih biomolekula, lek interaguje i s
brojnim drugim biomolekulima što za posledicu može imati toksičnost, pojavu
rezistencije, inaktivaciju leka i smanjenje njegove efektivne koncentracije na
željenom mestu dejstva. Potreba za prevazilaženjem ovog problema dovela je do brzog
razvoja nosača za lekove. Njihova uloga je da vežu ili inkapsuliraju lek, nose ga do
tumorskog tkiva sprečavajući njegovu interakciju s okolnim biomolekulima i zatim
ga otpuste, aktivnim ili pasivnim mehanizmom, u ciljnom tumorskom tkivu. Cilj
upotrebe ovakvih sistema je smanjenje štetnog dejstva leka na zdravo tkivo, mogućnost
kontrole doziranja leka tj. postizanje njegove optimalne koncentracije u tumorskom
tkivu, a samim tim i postizanje veće efikasnosti terapije.
Nosači koji se testiraju za mogućnost primene u kontrolisanoj i ciljanoj dostavi
medikamenata su uglavnom na bazi organskih i neorganskih nanomaterijala, međutim
mali broj njih je u kliničkoj upotrebi (lipozomi i polimerni nanomaterijali). U
fazi ispitivanja su mnogobrojni nosači koji reaguju na stimulanse kao što su pH
sredine, ultrazvuk, temperatura i svetlost. U novijim istraživanjima veliku pažnju
kao nosači za lekove zauzimaju nanočestice TiO2 zbog svoje biokompatibilnosti,
fotoaktivnosti, dostupnosti i mogućnosti modifikacije površine.
“Data exchange” service offers individual users metadata transfer in several different formats. Citation formats are offered for transfers in texts as for the transfer into internet pages. Citation formats include permanent links that guarantee access to cited sources. For use are commonly structured metadata schemes : Dublin Core xml and ETUB-MS xml, local adaptation of international ETD-MS scheme intended for use in academic documents.